Srpske rase pasa rasprostranjene su po čitavom Balkanu, ali i šire. Kinološki savez Srbije priznaje 5 autohtonih srpskih rasa, a vode se polemike koje još pasmine treba uvrstiti. Kod ustaljivanja standarda bilo koje nove rase, neophodno je da prođe dosta godina kako bi se karakteristike jasno profilisale po svim psihofizičkim krierijumima koja će važiti za tu rasu.

sarplaninac1. ŠARPLANINAC – JUGOSLOVENSKI OVČARSKI PAS
Šarplanicac spada u pastirske rase i gaji se od davnina u planinskim predelima jugoistočne Jugoslavije. Ime je dobio po Šarplanini gde je ova rasa bila najzastupljenija. Rasa je zvanično kinološki priznata 1939. godine na međunarodnom nivou od FCI (Federation Cynologique Internationale). I danas se koristi za čuvanje ovaca od divljih životinja, naročito vukova.
Šarplaninac je veliki pas, snažne konstitucije, duge, oštre dlake. Rasa je jednobojna, a nijansa može varirati od svetlosive do tamne, skoro crne. Mužjaci su nešto krupniji od ženki, visine leđa od 56 do 62cm i težine od 35 do 45 kg.
Ova pasmina je stabilnog temperamenta. Izuzetno su odani i privrženi vlasniku, odnosno porodici i spremni su da ih zaštite u svakom momentu. Vrlo su pouzdani, nepodmitljivi i hrabri što ih čini odličnim čuvarima. Vrlo su nežni i zaštitnički nastrojeni prema deci pa i ne čudi da se veliki broj ljubitelja pasa odluči baš za ovu rasu.

srpski pastirski pas2. SRPSKI PASTIRSKI PAS
Ova rasa postoji vekovima na brdima i planinama južne Srbije. Najzastupljeniji su u predelu Stare planine i Kopaonika gde su se pokazali kao odlični čuvari stada. Ova rasa prvi put je predstavljenja i ocenjena na Međunarodnoj izložbi u Beogradu 2004. Godine. FCI je zvanično kinološki priznao rasu 2009. godine pod nazivom Jugoistočno-evropski pastirski pas.
Srpski pastirski pas je velika rasa. Visina leđa mažjaka je 58 do 68 cm, težine do 50 kg. Ženke su nešto sitnije i lakše, visine do 65 cm i do 45 kg. Osnovna boja je bela ili ili bež bela sa crnim ili sivo crnim flekama po telu.
Ovaj snažan pas je miran i privržen vlasniku. Vrlo je hrabar i uravnotežen što ga čini savršenim borcem i čuvarom stada ili domaćinstva. Srpski pastirski pas spada u ugrožene rase i nije dovoljno rasprostranjen što je šteta jer je ova rasa odlična za porodičnog psa. Vrlo je teritorijalan i obazriv prema nepoznatim ljudima, a s druge strane nežan prema deci i malim životinjama.

serbian-hound-dogs3. SRPSKI GONIČ
Srpski gonič spada u vrste goniča koji su dosta rasprostranjeni na teritoriji Balkana, ali vrlo retki u svetu. Rasa je kinološki zvanično priznata 1948. godine od strane FCI pod nazivom Balkansi gonič, ali je 1996. rasa preimenovana u Srpski gonič.
Standardna boja ove rase je žuto ili riđe crvena sa crnom bojom leđa koja podseća na sedlo. Spadaju u srednje velike pse, snažne građe. Visina mužjaka je od 46 do 56 cm, a ženke od 44 do 54 cm. Idealna težina je do 20 kg. Koristi se u lovu na divljač jer je istrajan gonič i energičan tragač.
Ova rasa je vrlo temperamentna, živahna i puna energije. Pouzdani su i veoma izdržljivi. Inteligentni su, ali se teško dresiraju pa treba biti uporan i posvetiti im dovoljno vremena. Lako se socijalizuju i dobro se slažu sa drugim psima. Imaju urođen instinkt ka lovu što može biti problem ako imate još nekog kućnog ljubimca. Sitnije životinje doživljavaju kao plen i vrlo je verovatno da će ih juriti. Ako su dobro socialnizovani slagaće se i sa decom.

trobojac4. SRSKI TROBOJNI GONIČ
Poreklo rase je isto kao i ostalih balkanskih goniča. Kinološki je zvanično priznata na međunarodnom nivou od FCI 1961. godine. U narodu je poznat pod imenom „Trobojac“. Upotrebljava se kao lovački pas, ali može biti odličan kućni ljubimac aktivnim porodicama.
Kao što i sam naziv rase kaže ovi psi su standradno trobojni. Telo im je plameno crvene, glava, vrat, donji deo nogu i vrh repa bele, a leđa crne boje. Po veličini spada u srednje rase. Idealna visina mužjaka je 51 cm, a ženke 49 cm.
Kao i ostali goniči i trobojac je temperamentan, živahan i vrlo izdržljiv pas. Nije pogodan za držanje u stanu jer mu treba dosta prostora kako bi potrošio veliku količinu energije. U dvorištu će uživati u igri sa vlasnikom. Vrlo su inteligenti i uporni pa ih treba animirati kako ne bi iz dosade pravili nestašluke. Uz pravilnu dresuru i socijalizaciju slagaće se sa decom. Mačke i druge manje životinje često doživljavaju kao plen pa treba voditi računa. Mogu biti dominantni i zato je neohodno da vlasnik bude snažna i autoritativna ličnost.

srpski žuti gonič5. SRPSKI ŽUTI GONIČ
Ova rasa za raliku od prethodne dve još nije standardizovana, iako je vrlo popularna među goničima. Jugoslovenski kinološki savez i komisija za autohtone rase 1954. godine, predložila je da se standardi za Trobojnog goniča usvoje i za Srpskog žutog goniča, što je i prihvaćeno. Žuti goniči su kasnije prihvačeni kao posebna rasa, ali još uvek nisu priznati od strane FCI.
Ova rasa srednje veličine ima kratku sjajnu, žutu dlaku i vrlo čvrstu konstituciju. Visina grebena iznosi 45 – 55 cm za mužjake i 44 – 54 cm za ženke. Za razliku od srpskog goniča, žuti gonič nema nijednu oznaku crne boje na telu.
Kao i ostali goniči, psi ove pasmine su vrlo energični, brzi, izdržljivi i uporni. Nagon za plenom je izražen i zato se i koriste u lovu na divljač. Vole da su u pokretu i zato ih treba redovno istrčavati i šetati.

 Autohtonim rasama nazivaju se one rase koje su tokom vremena doživele najmanje promena u odnosu na svoje izvorne pretke, a mogu se naći samo na jednom karakterističnom podneblju (nisu svuda rasprostranjene). U Srbiji ima još dosta takvih pasmina, ali se još uvek čeka na njihovo odobrenje i standartizaciju. Neke od njih su: Srpski odbrambeni pas (SOP), Vojvođanski pulin, Srpski tornjak , Homoljski ovčar i mnoge druge.