Iditarod, AljaskaIditarod spada u najduže i najteže trke zaprega pasa na svetu. Održava se svake godine početkom marta na Aljasci i podrazumeva vožnju od Enkoridža (Anchorage) najvećeg grada Aljaske, pa sve do grada Noma (Nome).

Zbog određenih promena u samoj ruti, o čemu će biti reči kasnije, ukupna kilometraža trke može varirati od 1790 do 1810 km. Iditarod predstavlja jedan od najvećih sportskih događaja na Aljasci.

Istorijska pozadina trke

Ruta trke Iditarod ima bogatu istorijsku pozadinu. Narodi nastanjeni u ovom delu Aljaske, Inupiati (Iñupiat) i Atabaskani (Athabaskans), koristili su ove puteve stotinama godina pre zlatne groznice koja je zahvatila Aljasku krajem 19. veka, kada je grad Noma postao aktuelan ljudima koji su dolazili zbog zlata ili rude. Zaprege pasa bile su veoma važne za funkcionisanje ovih mesta tokom zimskog perioda, kada svi drugi načini transporta resursa jednostavno nisu bili mogući.

Balto i Gunnar Kaasen

Gunnar Kaasen i njegov pas Balto

Ipak, najpoznatiji događaj u istoriji ovog sporta je iz 1925. godine, kada je bilo neophodno dopremiti serum do epidemijom zaraženog grada Noma. Zarazna bolest difterija se toliko brzo širila, da je bilo neophodno što brže reagovati. Zbog vremenskih uslova, transport seruma do grada Noma organizovan je uz pomoć mašera (Musher – čovek koji upravlja zapregom pasa).

Serum je jednim delom rute dopremljen vozom, a kasnije su mašeri sa svojim psima organizovano prevozili serum od grada Nenana do grada Noma (oko 1085 km), s tim što ni jedan tim nije nosio serum dalje od 100 milja (oko 160 km).

Norvežanin Guunar Kaase i njegov glavni pas Balto su prvi dovezli serum do Noma. Ipak, većina mašera pravim herojima ovog poduhvata smatraju Norvežanina Leonhard Seppalu i njegovog psa Togo-a, zbog vremenskih uslova i teškog terena koje su uspešno prevazišli.

Iditarod je trka koja je organizovana upravo u čast ovim hrabrim mašerima i njihovim psima, a 1973. godine je prvi put održana u formi koja je poznata i danas.

Psi koji učestvuju u trci

The dogs of musher HendricksStanovnici Aljaske odgajali su svoje pse koje su vekovima koristili za vuču sanki, a kako se trgovina sa narodima iz drugih zemalja i sa drugih kontinenata poboljšavala, ovi tradicionalni psi ukrštani su i sa drugim psima (hrtovima, seterima, Sibirskim haskijem i tome slično).

Iako se najčešće kaže da u Iditarod trkama učestvuju Aljaski haskiji (Alaskan husky), to nije naziv za rasu koja je zvanično priznata. Pre se radi o psima koji su odgajani zbog izuzetnih sportskih karakteristika, izdržljivosti i volje za trčanjem, pa se zbog raznolikog ukrštanja mogu javiti i veilke razlike u izgledu ovih pasa.

Uglavnom, radi se o psima koji mogu pretrčati stotine kilometara dnevno, uz izuzetnu otpornost na povrede i niske temperature, a vrhunski sportisti i njihovi naslednici često koštaju više hiljada dolara (često i preko 10000 dolara).

 

Aleksandar Nikolić, učesnik iz Srbije

iditarod

Aleksandar Nikolić, Iditarod 2007. Izvor: www.huskycenter.com

Prvi učesnik trke Iditarod iz Srbije, a koliko je nama poznato i jedini (ispravite nas ako grešimo) je Aleksandar Nikolić.

Aleksandar dugi niz godina radi sa psima, a glavno interesovanje su mu upravo zaprege pasa. Na trci Iditarod učestvovao je 2007. godine i trku je uspešno završio, a više informacija o njegovom radu i školi za pse možete pronaći na njegovom sajtu:

www.huskycenter.com

Ruta trke Iditarod

Ruta se sastoji iz severne (trči se parnim godinama) i južne (trči se neparnim godinama), a putanje se razdvajaju kod grada Ofir (Ophir), 715 km od Enkoridža i ponovo spajaju kod grada Kaltag, 710 km od grada Noma.

Zbog ovog razdvajanja rute, ukupna dužina nije svake godina ista. Zvanično, severna putanja ima 1790 km, a južna 1810 km.

iditarodmap

Iako tokom trke mašeri prolaze kroz manja i naseljena mesta, veći deo rute je zapravo trka kroz šumu i nenaseljene površine, što sa sobom nosi i veliki rizik. Mašeri i njihovi psi su prepušteni sami sebi, što u divljini može nositi i veliki broj opasnosti, počevši od divljih životinja pa do povreda koje mogu zadobiti psi ili mašeri.

Tempo trke diktira mašer u zavisnosti od svog ličnog stila vožnje, odnosno treninga pasa. Neki mašeri se odlučuju da veći deo rute pretrče danju, neki se odlučuju za noć, ali je zadatak svakoga od njih da rutu pređu što brže i da na cilj stignu sa minimum 6 pasa koji vuku zapregu. Trke obično startuju sa timovima od 12 do 16 pasa i završavaju se u proseku za 9-15 dana, ali nekim timovima je potrebno i više vremena.

Trenutni rekord drži Amerikanac John Baker, koji je 2011. godine trku završio za 8 dana, 19 sati i 46 minuta.

Kritičari trke

Zbog ekstremno velike razdaljine koju psi prelaze u ovoj trci, kao i raznim načinima dresure i treninga pasa, aktivisti za zaštitu prava životinja često optužuju organizatore i učesnike trke Iditarod da se prema psima ophode nehumano. Više slučajeva zlostavljanja pasa koji su bili medijski ispraćeni, a zbog kojih su određeni mašeri suspendovani sa trke Iditarod, su dodatno pomogli formiranju ovakvog mišljenja.

Iako verujemo da ne tretiraju svi mašeri svoje pse na surov način, trka je kontroverzna već zbog svoje dužine, vremenskih uslova i teškog terena koji je veliki izazov za mašere, a posebno za njihove pse.

Kakvo je vaše mišljenje o ovakvoj vrsti sporta?